Iako „gazi” sedmu deceniju života, rok pjevač Alen Islamović i dalje „grmi” sa istim žarom kao na početku karijere. Iza njega su na hiljade koncerata i velika popularnost, a uz njega talenat, armija publike i muzička zrelost koju je sticao u prethodnih gotovo pola vijeka. Slava koju je sticao sa „Divljim jagodama”, „Bijelim dugmetom” i kao solo izvođač osnažila ga je da i u zrelom dobu publici neumorno pruža jedinstven muzički doživljaj.
Nije ga zaustavila ni pandemija Kovida-19; baš u vrijeme najžešćeg karantina snimio je „Na pola koplja”, novu pjesmu sa grupom „Srčani udar” iz Kanade kao najavu albuma koji će se pojaviti na jesen.
– Stalno sam u kontaktu sa momcima iz grupe, pogotovo sa Dejanom Đurkovićem koji vodi taj bend i piše dobre pjesme – kaže Alen. - Naša saradnja je krenula od albuma „Srčani udar i Alen Islamović” još prije 13-14 godina i od tad smo stalno u kontaktu. Ova pjesma se rodila baš kad smo obojica bili u kućnoj izolaciji. Ja sam bio zadužen da malo „popeglam” tekst koji mi je Dejan poslao zajedno sa muzikom kao demo, pa smo zajedno „utezali” aranžman da to zazvuči sirovo. Ja sam se malo poželio sirove muzike i kad si tog gladan normalno je da tu unosiš energiju i strast. Moj vokal se dobro „lijepi” na Dejanove melodije. Radio je on i drugim pjevačima, ali ja imam drugačiji nos i „nanjušim” ono što bi možda neki pjevač i bacio. To je bio slučaj sa pjesmom „Heroin” koju je odbio jedan poznati pjevač, pa sam je ja „nanjušio”. Pjesmu „Lopov” su probali neki pjevači, ali kad sam je ja „popeglao” postala je ono što zaslužuje da bude. Nemojte pomisliti da se pravim važan, ne daj Bože, nego ja prepoznam ono što meni leži. Težak sam kad biram tuđe pjesme za sebe, mora tu biti neki „kvač” ili neka iglica da me bocne.
•Obećali ste da ćete na novom albumu forsirati malo tvrđi zvuk, uz rečenicu „Vidim da neki pokušavaju da se bave rokom, ali im baš ne ide“. Na koga ste konkretno mislili?
– Pa ima tu raznih rokera... Uzmimo „Divlje jagode” koje su ostavile najduži trag, ali nema pjesme, nema pjevača, nema žestine, nema duše, nema rok tekstova koje je Islamović pisao: „Motori”, „Šejla”, „Sve iz inata”, „Morison”, „Divlji zapad”, „Šampioni”, „Sama si”... Možda bi tu bilo dobrih pjevača kad bi se malo bolje plaćali. Prvi vokal „Jagoda” Toni nema više žestine, visine, tehnika kojom se danas pjeva rok je drugačija. To oni ne mogu otkriti, jer ne znaju. Sve je to blijedo. Ostali se furaju i trude da budu rok pjevači, pa i dobri su za te pare što dobiju. Nije pjesma solo gitara; pjesma je i tekst, i vokal, i sviračka energija. Najbolja sviračka energija je bila Nasko bubanj, Ćeha bas, Zele gitara i dobar vokal kad govorim o „Jagodama”, najbolja krvava energija „Vatreni poljubac”, Mića vokal solo, Perica Stojanović bubanj i Šefćet bas trojka tvrda ko beton. „Atomsko sklonište” - vrh vrhova! Danas u nekim rok bendovima ili fali solo gitara, ili dobar rok tekst, ili dobar vokal. Meni je uvijek lako da se vratim rokenrolu, jer znam kako; zato sam ovoliko lutao i pjevao svašta da bih eksperimentisao i istraživao. Zašto pjevam sa Bregovićem i njegovim orkestrom? Jer je to izazov. Kad te „puknu” trube sa svih strana, pitao bih te da l‘ bi to neko izdržao i opstao u intonaciji dva sata svirke. Sa Goranom rijetki mogu pjevati, mislim da ja još uspjevam jer sam profesionalac. Sa Goranovim melodijama nema igrarije, one traže visinu, ozbiljnost, koncentraciju na bini, perfektnu i čistu dikciju i tonove koji će biti na svom mjestu. Kad pjevaš Goranove pjesme ljudi moraju ispod bine razumijeti tekst, nema tu krkljanja i izvijanja tonova.
•Ko su autori sa kojima ćete sarađivati na novom albumu?
– Moj prijatelj Dejan Đurđević iz „Srčanog udara” sigurno će imati prvi ponuđeno mjesto, a vidjećemo ko će još dobiti prostor. Ovaj album radim sebi za dušu i za moju staru publiku koja me već desetak godina moli da im to priuštim. Ja sam napisao nekoliko pjesama sa balkona zgrade, pa će i to biti na novom albumu. Ovih dana izlazi na tržište iz Bihaća bend „Euforija”, njima sam radio muziku i tekstove za pet pjesama i tu ćete prepoznati ono o čemu pričam - energija do kosti, to je pravi hard rok album.
•Kad ste počinjali da se bavite muzikom, u našem okruženju, kao i u cijelom svijetu, vladale su drugačije vrijednosti. Vjerujete li da ćete uspjeti da doprete do mlađe publike koja je većinski usmjerena na materijalne vrijednosti i uljepšanu sliku koju emituje drugima nego na vlastiti unutrašnji svijet i potrebu da nešto mijenja?
– Ja sam imao svoje idole i u fudbalu i u muzici; bez tih zvijezda vodilja nema ni uspjeha. Danas glumci završe glumačku akademiju, a ja im ne bih dao ni da reklamiraju kremu za cipele. Nema talenta, nema ideje, svi su nervozni, boje se kamere. Doprijeti do mlađe publike možeš svježim idejama, ali ja ne moram, ja se dobro zabavljam u svojoj koži. Nijesam opterećen svakodnevnicom, nalazim sebi posao, otkrivam sebi zanimaciju. Život prolazi, treba hvatati svaki trenutak. Više ne razmišljam kao 18-godišnjak ili 30-godišnjak; te faze sam prošao odavno u jednoj državi koja je bila topla, koja me je odgojila kao normalnog čovjeka, koja mi je omogućila da se bavim najljepšim poslom koji volim, muzikom. U toj državi ništa nije bilo crno, nikad nije bilo mržnje, zavisti, ljubomore i brzih lopova u bogaćenju kao što sad ima kod ovih novopečenih političara. Svijet je surov, mladi će morati žešće da se bore nego što sam se ja borio.
•Kako ste proveli vrijeme izolacije i da li Vam je život mimo uobičajenih tokova prijao ili Vas je gušio?
– Na mene je to negativno djelovalo. U Zagrebu sam bio u izolaciji 55 dana: stan, balkon, dnevni boravak, izvođenje mezimca u šetnju na 20 minuta i onda izbjegavaš ljude, svi smo hladni jedni prema drugima, gubimo toplinu u glasu, gutamo informacije ko pilule preko TV-a. Udaljavamo se od stalnih prijatelja, jer znaš da i oni imaju isti problem, pa ih ne želiš uznemiravati. Ne znam šta bi sa mnom bilo da je duže potrajalo. Ja volim da trošim energiju, radoholičar sam i takav sam skrojen.
•Trajete kao solista duže od tri decenije. Koliko je na tom putu bilo iskušenja, padova i poraza, i kako ste ih prevazilazili?
– U ovom poslu čovjek mora imati padove i uspone, jer bez tog ne možeš dugo trajati. Nekad sam sebi podapneš nogu, pa se dižeš. Od novca koji sam zaradio sa „Dugmetom” 1987. sam postigao sve - sretnu porodicu, posao, svoj biznis, firmu, trgovine, kafić, diskoteku. I kad je trebalo sa svojih 35 godina da uživam u poslu dođe prokleti rat i sve mi uništi u Bihaću, i onda ponovo ja i moja supruga Marjana koja je sa mnom od svoje 16. godine i moja kći Una krenemo stvarati novi život. I evo danas, hvala Bogu, stigao sam sve, čak i dobiti dva unuka od dvije kćeri, dva moja rokera koja me razveseljavaju svaki dan. Život mi teče bez nervoze, imam prekrasnu kuću u Bihaću gdje se porodično družimo sa prijateljima. U blizini kuće je teniski klub koji sam osnovao i tamo se divni ljudi svakodnevno druže, vraćam se mojoj davnoj ljubavi ribarenju, uzgajam plantažu lješnjaka... Koncerti će još ići koliko me srce bude vodilo, koliko još bude u meni rok žara. Slušam neke svoje kolege kojima se bliži kraj. Ja mislim da još mogu potegnuti poneku pjesmu.
S. MOLDOVAN

Pjesme „Bijelog dugmeta” su za sve generacije

U kojoj je fazi „Bijelo dugme“ sada, poslije korone?
– I „Dugme” je zaustavila korona, odgodila nam je desetak koncerata po Evropi. Šta će biti dalje ne znam. Čujem se sa Goranom, izmijenjamo par poruka, ni on ne zna kad bi se „zakotrljali” koncerti. Mi smo se dogovorili da ćemo svirati sve dok postoji grad koji nas hoće slušati. „Dugme” je istorija koja je ispisana bogatim pjesmama Gorana Bregovića. Te pjesme kod mladih još funkcionišu, prenose se sa generacije na generaciju. Meni je drago što sarađujem sa Goranom, jer se i danas od njega može čuti dosta toga pametnog.